Jedan san (A Dream)

transl. Boris Bakal

Jozef K. je sanjao:

Bio je lijep dan i K. je htio prošetati. Ali, ubrzo nakon što je napravio par koraka, već se našao na groblju. Tamo su puteljci bili neprirodno i nepraktično krivudavi, ali on je, postojano se držeći kao da lebdi, jednostavno klizio po jednom od tih puteljaka, kao po vodenoj bujici. Već izdaleka, zapazio je nedavno nabacanu humku, kod koje se poželio zadržati. Ta grobna humka na njega djelovala je gotovo zavodljivo i pomislio je da neće uspjeti dovoljno hitro stići do nje. Ponekad pak nije mogao vidjeti humku, jer su mu je zaklanjali stjegovi, čija su se platna vijorila i velikom silinom sudarala; nisu se mogli vidjeti stjegonoše, ali kao da se tamo nešto naveliko proslavljalo.

Dok mu je pogled još bio uperen u daljinu, ugleda najednom tu istu humku pokraj sebe, onkraj staze, već gotovo iza sebe. Žurno je iskočio u travu. Budući je puteljak tijekom njegova odskoka i dalje jurio, on se prekobicne i padne baš kod humke na koljena. Iza groba stajala su dva čovjeka i držala u zraku između sebe nadgrobni kamen; tek što se K. pojavio, oni utisnuše kamen u zemlju i on ostane kao uzidan. U taj čas iza grma izađe treći čovjek, za koga je K. odmah predpostavio da je riječ o nekom umjetniku. Bio je odjeven samo u hlače i nespretno zakopčanu košulju; na glavi je nosio samtastu kapu; u ruci je držao običnu olovku kojom je već, dok se približavao, u zraku crtao figure.

Olovku je potom približio gornjem dijelu kamena; kamen je bio vrlo visok tako da se nije morao saginjati, ali se morao nagnuti naprijed, jer ga je humka, na koju nije htio stupiti, razdvajala od kamena. Stajao je dakle na vrhovima prstiju i lijevom se rukom oslanjao na površinu kamena. Nekom posebno vještom izvedbom uspijevao je običnom olovkom ispisivati zlatna slova; napisao je “Ovdje počiva…” Svako slovo je izgledalo lijepo i ravno, duboko urezano i od čistoga zlata. Kada je ispisao te dvije riječi, pogledao je, osvrnuvši se, prema K., a K. je, žudno isčekujući nastavak napisa, jedva pogledavajući prema čovjeku, samo buljio u kamenu ploču. »ovjek se zaista ponovo baci na pisanje, ali nije mogao, kao da je postojala nekakva prepreka, pa spusti olovku i ponovo se okrene prema K.-u.  Sad je i K. pogledao umjetnika i zapazio da je ovaj poprilično zbunjen, iako se nije moglo reći što je tome bio uzrok.  Sva njegova ranija živahnost bila je nestala. Zbog toga se i K. nađe u neprilici; izmjenjivali su bespomoćne pokrete; iskrsnuo je neki gadan nesporazum koji nijedan od njih nije bio u stanju riješiti. U zlo doba počne se oglašavati i malo zvono s grobljanske kapele, ali umjetnik zamlatara jednom rukom i ono prestane. Trenutak kasnije ponovo započne, ali sada sasvim tiho, i odmah prekine bez posebne opomene; činilo se kao da želi oprobati svoj zvon.

K. je bio neutješan zbog položaja u kojem se umjetnik našao, pa zaplače i dugo je jecao zarinut u skupljene šake. Umjetnik je pričekao dok se K. nije primirio i zatim je,  ne vidjevši nikakav drugi izlaz, ipak odlučio nastaviti s pisanjem. Prva mala crta koju je povukao bila je za K. izbavljenje, ali umjetnik ju je izveo uz krajnje unutrašnje protivljenje; ni ispis nije više bio onako lijep, kao da je, prije svega, nedostajalo zlata, crta se pružala blijedo i nesigurno, jedino što je slovo ispalo veliko.  Bilo je to J, i gotovo bi završeno, kad umjetnik bijesno lupi nogom po grobu tako da naokolo zemlja prhnu uvis. Napokon ga je K. razumio; nije bilo više vremena da ga izmoli, već sve prste zaroni u zemlju koja nije pružala nikakav otpor, kao da je sve već bilo pripremljeno, samo je, privida radi, bio nasut tanak sloj zemlje; pod njim se odmah otvorila velika jama okomitih zidova, u koju je K., potisnut blagim strujanjem s leđa, potonuo. Ali dok je od dole podizao glavu, a neprobojna dubina već ga prihvatala, gore na kamenu munjevito je dopisivano njegovo ime, prekrasno urešeno.

Očaran tim prizorom, on se probudi.

(Preveo/traduzione/translation: Boris Bakal)